Osnovno školsko obrazovanje pjesnik je sticao u svom selu Kalici i u susjednom selu Trpezi. Poslije osmogodišnjeg obrazovanja, školovanje je nastavio u Učiteljskoj školi u Prištini, gdje je diplomirao sa najvišim uspjehom. Kao mladi učitelj došao je u Trpezi, da radi u školi u kojoj je i sam ranije sticao prva znanja o knjigama i životu, a zatim je nastavio u selu Kalici – da uči svoje najmlađe zavičajce pisanju slova i čarima čitanja. Ovdje je ostao do svoje smrti 17. maja 1994. godine, koju su isprovocirali njegovi progonitelji. Dženaza je obavljena tačno na pjesnikov četrdeseti rođendan, u rodnom mjestu Kalici, u blizini mezara roditelja.

Fadil je bio oženjen Sevinom Huremović, iz sela Trpezi. Ostavio je troje djece (Senidu, Alaudina i Alisa) koja sada žive u Luksemburgu sa majkom svojom .

Fadil je u Gornjem Bihoru bio aktivan član Stranke demokratske akcije, shvatajući višestranačko djelovanje kao demokratsko pravo i kulturu društvenih kretanja u savremenoj Evropi. On nije napustio svoj narod ni kao čovjek od političkog renomea ni kao učitelj. Ostajao je sa Bošnjacima zajedno u vrijeme najveće torture i terora u Sandžaku i rata u Bosni i Hercegovini. Zato je doživljavao najveće provokacije i psihofizičke pritiske od ondašnje policije i pročetničkih vlasti beranskog regiona. Vrhunac tortura i terora dostignut je nekoliko dana pred pjesnikovu smrt. On je, sa još nekoliko zavičajaca Bošnjaka, bio ucjenjivan i fizički zlostavljan. Od njih je traženo da predaju velike količine oružja, koje je navodno ''podijeljeno Bošnjacima'', kako mu je insinuirao tadašnji inspektor SUP-a u Beranama – koji je bio poznat po akcijama terora nad Bošnjacima. On je optuženom Fadilu govorio: ''Mi se ne pitamo ukoliko kod tvoje kuće dođu neke policijsko-vojne snage sa strane da od tebe traže ovo što ja sad tražim da ti neće i porodicu maltretirati, kao što su to radili prilikom hapšenja tvog partijskog kolege Isada Skenderovića, a ti to najbolje znaš šta se desilo''. Fadil je bio postojan i hrabar, nijednog svojeg nevinog Bihorca nije uplitao u ove režimske zamke i podvale, pa je, nakon zločinačkih tortura odlučio da časno ode u smrt i za sobom ostavi tragove ponosa i mučeničkog otpora četničkoj ideologiji i zločinima.

Fadil je ostao cijenjen i cijelom Bihoru kao narodni učitelj, kao čovjek, kao pjesnik života – čije su pjesničke teme pravda, istina, merhamet, sloboda i mir, međuljudska koegzistencija i humanizam.

                                     

    

                                      

Tragedija pjesnika

U historiji književnog stvaralaštva je poznato da se i sa jednom knjigom poezije može postati glasovit pjesnik. Naravno, uslov je bio da je ta poezija dobra, da je odraz života i čovječnosti – onih osnovnih poetskih determinanata poetike i rizika poetske kreacije. Čini se da poezija nastaje iznenada, da često protrči preko književnog neba kao plamteća zvijezda, pa u svojem žaru i bljesku svijetla sagori, a u njoj i pjesnik.

Takva je bila sudbina i pjesnika Fadila Osmanovića, ali i još nekih sandžačkih pjesnika čiji se krhki život slomio u momentu kada su najviše željeli i mogli da stvaraju, kada su već bili savladali poetske vještine i stvorili svoj stilski manir i svoju originalnu poetiku (na primjer: Muhamed Abdagić, Ismet Rašidov Ćeranić, Ilijas Dobardžić, Ahmet Pupović, Rifat Burdžović). Dovoljna je, za našu sandžačku književnost, i samo jedna poetska determinanta pa da neka knjiga poezije, ili samo jedna pjesma, postanu istorijska odrednica bošnjačkog kulturnog identiteta.

Knjiga poezije Fadila Osmanovića, njegova prva i jedina poetska pripovijest, objavljuje se posthumno, zahvaljujući pjesnikovom bliskom rođaku hadži Izetu Osmanoviću, koji je, više godina poslije pjesnikove smrti, brinuo o ostatku jednog većeg rukopisa. Prema Izetovom kazivanju, veći dio ove poetske materije stradao je u vrijeme četničkih tortura nad Bošnjacima u Sandžaku u posljednoj deceniji XX vijeka, kada su u beranskoj opštini pjesnik i mnogi Bihorci bili politički progonjeni, hapšeni, zlostavljani, pa i na mučki način likvidirani. Pjesnik Fadil Osmanović nije preživio ove torture. Njegova porodica, plašeći se daljih četničkih progona, zakopala je negdje u blizini kuće sve pjesnikove rukopise, gdje su, od vlage, uništene i mnoge pjesme, kao i dokumenta od osobitog značaja i za njihovog autora i za Bošnjake Bihora. Ono što se moglo spasti i iščitavati, čuvao je hadži Izet Osmanović, vrlo brižljivo sistematizovao poetski korpus – prema genezi i tematici ovih lirskih zapisa i priredio za štampu. Njegova je velika zasluga što i ovaj dio rukopisa nije izgubljen i pao u zaborav. Da se je to desilo, nestala bi ne samo jedna skromna književna panorama iz bošnjačke kulturno-historijske baštine već i osobito značajna pisana dokumentacija o Bošnjacima Bihora, o četničkim zločinima tokom zadnjih ratova, kao i o tragičnoj smrti pjesnika.

 Iza pjesnika Fadila Osmanovića ostale su njegove pjesme – njegov lirski dnevnik ispisivan tokom đačkog života i kasnije u zavičaju, gdje je bio učitelj, pa sve do misteriozne (nasilne) smrti.

Knjiga poezije Fadila Osmanovića pojavljuje se i kao književno djelo i kao svjedočanstvo dokumentarne osmišljenosti i kreacije, kao čovjekov govor o vremenu i događajima, inspirisan subjektivnim doživljajima pjesnika mladalačkog elana i poleta, kao i političko-ratnim zbivanjima u neposrednom pjesnikovom okruženju i u Bosni i Hercegovini. Pjesnikove inspiracije su odraz svakodnevne stvarnosti transformisane u liriku klasične fonacije i klasične strukture i učenosti, ispisivane jezičko-stilskim semantemama narodne usmene poetike i govorne tempere. Pjesnikova lirska recepcija dolazila je kao diskurs ličnih doživljaja, kao autografija i deskripcija spleta okolnosti u kojima se nalazio jedan mladi čovjek bujne mašte, snažnog elana i temperamenta – čovjek koji je romantičarski gledao u budućnost i želio ''nove zore'' i ''nove dane'' za sve ljude na svijetu. Posmatrana sa ovog aspekta, Osmanovićeva poezija je višeznačno humanistička, čovječna i iskrena. To je njen osnovni kod, pa izvjesne (i moguće) početničke margine ne umanjuju njenu generalnu poetiku niti njeno mjesto u integralnom sandžačko-bošnjačkom književnom korpusu.

Sa gledišta teorijske analize, pjesme ove knjige mogu se svrstati u dvije tematsko-motivske poetske grupe. U prvoj su, načelno, prezentirane pjesnikove lirske mladalačke ispovijesti i stihovane pričice iz đačkog doba – ispripovijedane romantičarskim manirom i stilogenošću sevdalinke. To su momačke pjesme, često spomenarnice, najčešće lire orfejske intonacije, pjesme ljubavnih radosti i elegičnog sentimenta – pjesnikov lirski romansero, labudov uzlet do vrelog sunca.

Pjesme ovog poetskog kruga kazivane su jednostavnom lirskom retorikom, romantičarskom sintaksičko-poetskom strukturom, konkretnim govornim stilskim sredstvima – bez usiljene metaforičnosti i figurativnih stilema, dakle onako kako se iskazuje ljubav ''u četiri oka''. Ima u ovim pjesmama i trubadurskog romantizma i obraćanja ''gospi'' po petrarkističkom maniru. Opšta determinanta ove poetike je pjesnikova apoteoza života i ljepote – do posljednje kapi i zadnjeg otkucaja srca.

Drugi krug Osmanovićeve poetike predstavlja njegovu patriotsko-emotivnu fazu stvaranja. Može se reći da je to njegovo ''zrelo doba'', njegovo saznanje o političko-društvenim pomjeranjima u bivšoj zajedničkoj državi, o nacionalističkom ludilu naroda koji sebe naziva nebeskim, koji ubijanje slovi viteštvom i čojstvom, koji svoj kanibalizam klikuje pokličom ''Ko će drugi, ja ću prvi – da pijemo turske krvi'', koji drvo imenuje bogom, čija je nacionalna biblija knjiga genocidne poruke...

Drugim krugom svoje poetike Fadil Osmanović je izražavao otpor prema ratu i zločinima nad Bošnjacima. Pjesničkim perom branio je Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, pravdu i istinu, bošnjačku zemlju.

Njegov patriotizam je jasan, nepokolebljiv, dolazi iz dubina duše i srca; epski govor mu je konkretan – upućen onim bradilima koja su u svakom ratu vršljala i zmijovala po bošnjačkim zemljama sa čuturama i kamama, blagosloveći krv kao vino uoči svakog pokolja. Tu čudnu vjeru i nauku prepoznavao je pjesnik Osmanović i suprotstavljao im se stihovima razumljivog jezika i poetske semiotike. A oni tamo, preko brda, nijesu htjeli da ga razumiju – bili su slijepi, bili su ostrvljeni, bili su horda koja se ''šunjala od grma do grma'' sa obramnicom o ramenu da bi ugrabila neki plijen a poslije to opjevali uz gusle.

Za ovaj, drugi, krug indikativna je Osmanovićeva pjesma ''Voljenoj Drini''. U njoj su poetski predmet i ''modra Rijeka'' – bosanskohercegovačka zem-zem-voda, bošnjačka Drina – kolijevka i mezaristan; i Foča, i Višegrad, i Zvornik, i Srebrenica – bošnjačka stradališta iz čijeg je pepela svakih deset godina ponovo uzlijetala ona ptica Feniks. I život je cvjetao, i Božja Knjiga se učila. Allah je Veliki.

Ovu pjesmu treba čitati, učiti napamet – kao dovu, jer ona i jeste dova, da se izuči onima na Ahiretu i da podsjeća sve nas – da volimo Drinu onako kako su je voljeli šehiti čije kosti miruju u njenim dubinama. ''Bosanac te svaki voli'' – obraća se pjesnik Drini. On ne gubi nadu u pobjedu Bošnjaka, on je optimista i vjeruje u pobjedu Dobra nad zlim bradilima. On hrabri Drinu – da istraje: ''Nemoj, Drino, da tuguješ, / / Istoriju zapisuješ, / / Učiće se Tvoja slova / / Kad država bude nova''. I dalje: ''Hrabro samo, Rijeko mila, / / Kroz teže si prolazila. / / Tvoj tok, Drino, sve nas vodi / / Prema sreći i slobodi''. Ovako, kako je rečeno, jednostavnim poetskim govorom – rečeno je glasom srca i iskrenog patriotizma. Pjesnik nije volio da uljepšava ono što je lijepo i što je Božje djelo. Zato je njegova poetika narodni govor, u njemu je narodna duša – u njemu je jasnoća bosanskog lijepog jezika, gdje iz svake lekseme i stihoreme zrači islamski humanizam – merhamet za ljude koji pate i stradaju. Pjesnikova se Drina ''Rumeni (...) kao ruže'' – od bošnjačke prolivene krvi, i od ljepote dženetske i ovozemaljske. Pjesnik, iz poštovanja, leksemu Rijeka piše velikim slovom, kao i sintagmu Tvoja slova. Drina je simbol svih Bošnjaka – simbol Bošnjaštva i postojanosti. ''Bila si im kao mati'' – veli pjesnik Fadil Osmanović. U ovom patriotskom sentimentu je i ''Pjesma o Safetu'' kojem ''Krvnici kleti (...) život uzeše / / Pred kućnim pragom''. Bio je jedinac Majci, jedini brat Sestri – Sestrino sunce. U epilogu pjesme krik Majke nadvisio je sve bosanske planine i njena epska kletva, slična kletvama u antičkim tragedijama, upućena zločincu: ''Zašto si mene u tugu savio? / / Suzom se mojom, krvniče, davio!'' Ova epsko-lirska, poemična, pjesma posvećena je rahm. Safetu Osmanoviću koji je poginuo u Sarajevu hrabro braneći ovu bošnjačku evropsku Meku od srbo-crnogorskih fašista i bradila.

Pjesma ''O ratu'' je antonim miru i slobodi. U njoj je osuđen agresor i njegov vožd. Zbog ovakvih ideja, pjesnik je progonjen i zločinačkim torturama likvidiran – da se njegov glas ne čuje. Ipak, zločinci nisu uspjeli da unište tragove zločina – pjesnik je govorio sve do zadnjeg daha. Ostala je njegova knjiga diteramba i elegija na ponos Bošnjacima, hrabrim Bihorcima. Vođe rata su osuđene od cijelog čovječanstva – jedan je u Hadu, drugi je u Hagu, a preostali se ''viteški'' (čitaj: kukavički) kriju po balkanskim mišjim rupama i ćumezima. Osuda rata i zločini tema su i pjesme ''Na Balkanu'', a u pjesmi ''Sloboda'' emotivna motivistika predmet je opšteljudskih stremljenja ka slobodi kao prirodnom pravu svakog čovjeka – datom od Boga. Pjesnikov slobodarski duh vinuo se u ovoj pjesmi visoko – do najviših humanističkih visina. ''Za slobodu / / treba se boriti'' – veli pjesnik. I on se, zaista, predano borio do kraja života – šehitski. Neka mu je rahmet za srčanost i hrabrost.

Motivi i teme u pjesničkom korpusu Fadila Osmanovića su višekomponentni i višeznačni. On pjeva o svojoj ranoj mladosti, pjeva o porodici – s najvećim poštovanjem i pijetetom, pjeva o starom i bolesnom ocu – bez kojeg je ostati mogao rano. Lik očev (u pjesmi ''Otac'') je veličanstven – veliko slikarsko platno čovječje egzistencije i roditeljske energije. Paralelno sa ovim likom, uzdiže se i gorostasna figura Majke (pjesma ''Majkina suza''), njena ljubav i žrtvovanje. ''U svom oku / / Suza više nema'' – zabilježio je pjesnik Fadil. Izlila ih je u brigama sa djecom. I ona je ''Majka Hrabrost''. Gorostasan je i njen lik u pjesmi ''Majka''. Kosa joj je bijela, lice izborano. Ona je kao mitska figura Majke – simbol svakog Dobra. Ona nosi u sebi ono što posjeduje svaka Majka Bihora – plemenitost, žrtvovanje, ''dukate na jeziku'' – lijepi bošnjački glosarij.

Pjesnik Fadil Osmanović pjeva i o Mostarskom starom mostu i Mostaru (pjesma ''O Mostaru'') kao simbolu postojanosti, čovječnosti i kulturnom spoju Istoka i Zapada. Pjeva o ljepotama Mostara, zatim o prirodnim ljepotama Bihora i svojeg užeg zavičaja. Pjesma ''Izvor'' je indikativna za njegov (pjesnikov) život. Ona je apoteoza i simbolika ljudskog života, njegova determinanta i metaforika – proticanje rađanja i umiranja, izvor i uvor.

Neka je rahmet pjesniku Fadilu Osmanoviću – preselio je tragićno na Ahiret, a Bošnjacima je ostala njegova pjesma, da pjevaju slobodi – kako je on želio. Naslućivao je nove bošnjačke zore. Napisao je i pjesmu ''Zore nove'', da je pjevaju i uče oni mali bihorski ptići – bošnjački đaci u školama, njegovi đaci. ''Naziru se zore nove'' – kaže pjesnik, nagovijestio je ''jutra nova'', za Bošnjake, i za sve druge narode, da žive u slobodi i miru.

Alija Džogović                                      

Sve pjesme možete čitati kliknući na   Pjesme života

                                  Ostali  Bihorski  Pjesnici -  Književnost 

PAŽNJA, PAŽNJA !!!

c. Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or Punishment

While the law prohibits torture, police in Serbia routinely beat people severely when holding them under detention or stopping them at police checkpoints, especially targeting ethnic Albanians. According to human rights agencies, police beat thousands of Kosovar Albanians and Sandzak Muslims during searches for illegal weapons, and extracted "confessions" during interrogations that routinely included beating the suspects' feet, hands, and genital areas with fists and nightsticks, use of electric shocks, and verbal intimidation. In late November, Ismail Raka, an ethnic Albanian from Kaganik in southeast Kosovo, died while in police custody. His family was told he had committed suicide by jumping from a fifth-floor window; photographs of his body show evidence of torture and severe beatings. Sabit Vllahia died in Podujevo in early December, and Hasan Cubolli, age 81, died in Podujevo on December 27 while being held by the Serbian police.

The use of excessive force in Kosovo and Sandzak was both routine and capricious. Police allegedly beat Sylejman Bytuqi when they raided his home in Malisheva and found an unregistered gun. Four days later, local police severely beat Mustafe Rukovci in Gnjilane after failing to uncover any weapons in a search of his home. Serbian police beat and harassed the family members of suspected political activists or those they believed to be in possession of illegal weapons.

Apparently confident there would be no reprisals, police often beat their victims in public view or in front of their families. On February 21, police reportedly searched the house of Ibrahim Havoli, an ethnic Albanian, and, because Havoli was not at home, beat his brother. Amnesty International reported that 2 days later, 40 police officers searched the home of Shemsi Gashi in Pristina, brutally beating him, his 2 sons, and 2 guests in front of the rest of the family. In Pec, police took an ethnic Albanian secondary student off a school bus in April, beat him, and carved Serbian nationalist symbols into his chest.

Police allegedly told one beaten man that they would drop criminal charges against him if he signed a statement saying he had not been beaten. They warned another one that he would have trouble with notorious paramilitary leaders Zeljko "Arkan" Raznjatovic and Vojislav Seselj if he talked. In May police in Kosovo stopped two men for no apparent reason as they drove their children to school and beat them so severely they were hospitalized for 3 days. When it turned out that the men were ethnic Serbs, officials at all levels demanded that proceedings be started against the police.

Prior to 1994, the Government of Montenegro had generally displayed more tolerance toward its ethnic minorities than had its Serbian counterpart. In February and March, however, Montenegrin police beat and tortured 25 Sandzak Muslims active in the Party of Democratic Action (SDA) whom they had arrested on a variety of weapons charges. According to defense lawyers, Harun Hadzic was beaten for 48 hours without a break, given electric shocks, and forced to wear a painfully hot asbestos cap. Police beat Hadzic and the other victims with truncheons, making them count the number of blows out loud, tied them to radiators, deprived them of food, water, and sleep, and threatened to kill them. Police allegedly forced a truncheon first into Avdea Ciguljin's anus and then into his mouth. Sandzak Muslim political leaders and human rights activists believed the beatings were aimed at creating a climate of fear in the Muslim community to destroy the SDA and ultimately alter the demographic balance in the region by causing Muslims to flee.

In the Sandzak region, Serbian authorities were similarly abusive. The Humanitarian Law Fund (HLF), a Belgrade-based human rights organization, documented numerous instances in which local authorities used torture and physical abuse during a series of massive house-to-house searches carried out in Prijepolje between January 27 and February 17. Many of those beaten singled out district chief Mileta Novakovic as having been particularly brutal. Some beatings were clearly politically motivated. One victim told an HLF representative that his interrogation began with a berating for his political activities followed by a severe beating. Fadil Osmanovic, a teacher and vice president of the SDA in Berane, committed suicide after being tortured at a police station and ordered to report to the police again. In May police beat Mustafa Dzigal in a Novi Pazar prison after questioning him about his contacts with CSCE representatives.

Fadil osmanovic ucitelj i popresednik sda u beranu,   bio je ubijen u policijskoj stanici  u mayu  policija je isprebijala mustafu u novom pazaru zatvoren je i ispitivan o njegovinm suradnjama sa nekom grupom csce  a onda ide ono sto sam ti prevela prije  

Nearly 100 Kosovar Albanians and Sandzak Muslims have been convicted over the past 2 years and are serving prison terms on the unsubstantiated grounds of conspiring to undermine the integrity of the State. Insofar as the real grounds for these charges appear to have been that these persons were active in ethnic Albanian and Sandzak Muslim political parties, they may be said to have been prosecuted for their political associations rather than for criminal activity.

d. Arbitrary Arrest, Detention, or Exile

Federal law permits police to detain suspects without a warrant and hold them incommunicado for up to 3 days without charging them or granting them access to an attorney. After this period, police must turn a suspect over to an investigative judge, who may order a 30-day extension and, under certain legal procedures, subsequent extensions of investigative detention up to 6 months. Police routinely held suspects well beyond the 3-day statutory period. It is generally during this initial period that detainees experience the worst treatment and abuse. During investigative detention, detainees theoretically have access to legal counsel, although in practice access is only occasionally granted.

Defense lawyers in Kosovo and Sandzak have filed numerous complaints about flagrant breaches of standard procedure which they believed undermined their clients' rights. The courts ignored those complaints. In November and December, police began a massive roundup of some 200 ethnic Albanian former members of police and security forces in Kosovo. Lawyers reported that most of those detained were subjected to harsh beatings and electric shock torture, held longer than the law permits before charges were brought, and subjected to more beatings after appearing in court.

A group of 25 Montenegrin Sandzak Muslims arrested between January 26 and March 20, most of them active in the SDA, were held without charge for longer than the law allows. They were not allowed to contact defense lawyers until February 8, when the high court in Bijelo Polje, Montenegro, overturned a ruling by the investigative judge that suspended their right to counsel. In the interim, police interrogated the defendants in the absence of their lawyers and, after subjecting them to brutal physical torture including the use of cattle prods, obtained incriminating statements from them. In June the Montenegrin investigative judge widened the scope of the investigation to include another 12 suspects, further delaying the trial date. On December 28, 21 defendants were sentenced to prison terms ranging from 2 to 7 years for "attempting to undermine the territorial integrity of the State." The head of the Party of Democratic Action (SDA) in Montenegro, Hajrun Hadzic, received the stiffest sentence of 7 years, to begin immediately rather than after the appeals process.

Defense lawyers and human rights workers have also complained of excessive delays in filing formal charges and opening investigations. The ability of the defense to challenge the legal basis of their clients' detention was further hampered by the difficulty they encountered in gaining access to copies of the official indictment and the decision to remand the defendant into custody. In some cases, prosecutors have failed to share material evidence with the defense in a timely fashion, and judges have prevented defense attorneys from reading the court file. The investigative judges, formally responsible for every aspect of the investigation, often delegate most or all responsibility to the police or state security service. Although this is allowed under law, the free hand given to the police often reduced the role of the investigative judge to one of pure formalism. Defense lawyers frequently complained of difficulty in gaining access to their clients, even during questioning by the investigative judge, a restriction rarely placed on public prosecutors.

In a country where the majority of ethnic Serbs are armed, police selectively enforce the laws regulating the possession and registration of firearms so as to harass and intimidate ethnic minorities. Serbs are rarely, if ever, charged with similar crimes although they are equally well armed, generally with illegal or unregistered weapons. An exception occurred in September when Serbian President Milosevic moved against members of the ultranationalist Serbian Radical Party (SRS). One SRS parliamentary deputy, Vakic, was stripped of his parliamentary immunity for illegal possession of explosives and automatic weapons.

Often, police in Sandzak and Kosovo simply order a member of an ethnic minority to turn in a certain weapon and a specified number of bullets within a set time, on threat of detention or torture. The victim, if not in possession of a weapon, is generally forced to purchase one on the black market in order to turn it in to the police. Police do not similarly harass ethnic Serbs, and despite high crime rates arrests of Serbs for possession of illegal weapons are rare.

In January Serbian police arrested Rivzat Halilovic, leader of a faction of the Macedonian Party of Democratic Action while he was in Serbia, on highly suspect charges of espionage. The "secret maps" that he was accused of handing over to Pakistani agents could be purchased at any Belgrade book store.

In Kosovo, Serbian police continued a policy of frequent, arbitrary detention of political activists. Following a concert in Urosevac commemorating the death of 5 ethnic Albanians in violent clashes with police, Serbian authorities ordered the arrest of some 40 of those present, including prominent members of several local branches of the Democratic League of Kosovo (LDK). The police allegedly beat them in the course of interrogation. The arrests were designed strictly to intimidate and were not connected to the concert in any way.

On February 4, three unidentified men kidnaped Veljko Dzakula, a former "vice president" in the self-proclaimed "Republic of Serbian Krajina" (RSK), from a busy street in downtown Belgrade. The night before his disappearance, he gave an interview to independent television Studio B highly critical of the Yugoslav army. Five days after he disappeared, representatives of the RSK "interior ministry" admitted to holding Dzakula in Glina prison on charges of espionage. A Belgrade-based human rights lawyer claimed that Serbian police, working closely with the RSK state security service, kidnaped Dzakula and "extradited" him to the "RSK" without allowing him to defend himself. Although the territory of the "RSK" is internationally recognized as a part of Croatia, Dzakula was charged with a crime under the "FRY" Criminal Code.

Exile is neither legally permitted nor routinely practiced. No specific instances of the imposition of exile as a form of judicial punishment are known to have occurred.